Komisija je formirana istog dana kada se desilo ono zbog čega je formirana. Tačnije, nekoliko sati kasnije, pošto je prvo trebalo utvrditi da se nešto zaista desilo, a zatim objasniti da to nije baš tako kako izgleda. Odluka o formiranju Komisije doneta je jednoglasno, iako se još nije znalo ko će u njoj sedeti, niti šta će tačno ispitivati.
To se, u administrativnom smislu, smatra efikasnošću.
Na čelu Komisije nalazi se Predsednik Komisije, čovek privremenog mandata i trajne funkcije. On je već predsedavao komisijama za prethodne slučajeve, za slične slučajeve i za slučajeve koji se još nisu dogodili, ali bi mogli, čisto preventivno.
– Da li znamo šta nam je zadatak? – pita jedan član, dok namešta fasciklu.
– Naravno – odgovara predsednik. – Da utvrdimo činjenice.
– Koje činjenice?
– One koje su u skladu sa okolnostima.
– A okolnosti?
– Njih ćemo utvrditi naknadno.
To se upisuje kao metodologija.
Komisija zaseda u sali bez prozora, kako spoljašnji faktori ne bi uticali na zaključke. Na sredini stola stoji diktafon koji se retko uključuje, jer zapisnik ionako prolazi kroz korekcije. Važno je da postoji osećaj da je sve dokumentovano.
– Predlažem da krenemo od početka – kaže predsednik.
– Od kog početka? – pita član sa desne strane.
– Od onog koji nam najviše odgovara.
Članovi klimaju glavom. Klimanje se beleži kao saglasnost.
Jedan od članova Komisije je Stručni Član, postavljen zbog biografije. On nosi naočare, iako mu dioptrija nije potrebna, ali uliva poverenje.
– Prema mojim saznanjima – kaže on – situacija je složena.
– Možete li to pojednostaviti? – pita predsednik.
– Naravno. Situacija je vrlo složena.
Predsednik zadovoljno zapisuje.
U međuvremenu, ispred zgrade se okupljaju građani. To Komisiju ne zanima, jer Komisija ne radi pod pritiskom. Ona radi pod mandatom.
– Ima pritisaka iz javnosti – javlja sekretarica.
– Dobro – kaže predsednik. – To znači da smo relevantni.
– Traže odgovornost.
– Odlično. I mi ćemo je tražiti.
– Od koga?
– To ćemo utvrditi kad utvrdimo da li je uopšte potrebna.
U Komisiji niko ne želi da žuri. Žurba vodi ka zaključcima, a zaključci ka imenima. Imena su uvek problematična, jer imaju tendenciju da se ponavljaju.
Zato se Komisija bavi procesima.
– Mislim da je važno da sagledamo širi kontekst – kaže jedan član.
– Koji kontekst? – pita predsednik.
– Društveni.
– Odlično. To uvek produži rad.
Rad Komisije traje već danima, ali napredak je očigledan. Broj sastanaka se povećava, broj saopštenja raste, a odgovori se razređuju. To je dobar znak.
Na trećem sastanku pojavljuje se Predstavnik Institucije, pozvan da da iskaz.
– Da li se osećate odgovornim? – pita predsednik.
– U kom smislu? – pita predstavnik.
– Bilo kom.
– Ne bih rekao.
– Zabeležite: „nije rekao“ – kaže predsednik sekretarici.
To se smatra neutralnim stavom.
– Da li je moglo drugačije? – pita drugi član.
– Sa ove distance – kaže predstavnik – uvek može drugačije.
– A sa one prethodne?
– Tada je izgledalo optimalno.
– Znači, niko nije pogrešio?
– Pogrešio je trenutak.
Komisija pravi pauzu. Pauze su važne, jer tokom pauze nema odgovornosti.
U javnosti se u međuvremenu pojavljuju spekulacije. Komisija reaguje saopštenjem.
„Komisija intenzivno radi i ne želi da prejudicira zaključke.“
To je univerzalna rečenica. Može da stoji uvek.
– Šta ako se ispostavi da smo mi krivi? – pita jedan mlađi član, tiho.
Predsednik ga pogleda kao da je postavio nepristojno pitanje.
– Mladi kolega, Komisija nije tu da traži krivicu, već istinu.
– A istina?
– Ona je često složena.
Mladi član više ne pita.
Kako vreme prolazi, Komisija dolazi do ključnog momenta: pisanja izveštaja. Izveštaj je najvažniji deo rada, jer ostaje iza Komisije, dok se Komisija rasformira.
– Predlažem da zaključimo da su postojali propusti – kaže predsednik.
– Čiji? – pita neko.
– Sistemski.
– Znači svačiji i ničiji?
– Upravo tako. To je najbezbednije.
U izveštaj se unose formulacije poput „nedovoljna koordinacija“, „izazovi u komunikaciji“ i „potreba za unapređenjem“. Nigde se ne pominju ljudi. Ljudi su prolazni, ali sistemi su večni.
Na poslednjem sastanku, predsednik se obraća članovima.
– Smatram da smo uradili ozbiljan posao.
– Hoće li neko odgovarati? – pita novinar.
– Naravno – kaže predsednik. – Sistem.
– Kako?
– Reformom.
– Kada?
– Nakon preporuka.
– A preporuke?
– Uskoro.
Komisija se rasformira svečano, bez ceremonije. Članovi odlaze na nove zadatke. Predsednik ostaje slobodan za sledeći slučaj.
Građani dobijaju izveštaj u PDF-u. Malo ko ga otvara. Oni koji ga otvore ne nalaze ništa novo. Oni koji ne – ionako su znali.
I tako Komisija završi posao. Događaj ostaje iza nje, ali ne i razjašnjen. Samo arhiviran.
